Ovaj pregled razmjene ću napisati kao zahvalu. Zahvalu za ovo izvanredno iskustvo tamo gdje zemlja prestaje, a more počinje- u Portugalu. Nema tih riječi kojima se ovo putovanje može sažeti, ali mogu pokušati prenjeti barem dio slike.
Put je bio dug, ali napokon sam stigla u Coimbru, mali studentski gradić uz rijeku Mondego. Coimbra je šaren grad, topao I vesel, prepun glazbe na svakom koraku koji ti daje osjećaj da život ima soundtrack. Smještaj nam je bio u samom centru grada i uz sve ,,tehničke poteškoće”, postao nam je novi dom tih mjesec dana.
Bolnica je najveća u zemlji, no ne razlikuje se bitno od naših prilika. Ja sam bila na odjelu anesteziologije što stvarno preporučam svima koji ne znaju jezik, a zanima ih više grana medicine. Moja mentorica je bila divna I posvećena liječnica koja je uvijek pazila da nam sve objasni i približi.
Hrana je u neku ruku slična našoj, bogata ribom, a opet jako različita. Mislim da smo svi razvili blagu ovisnost o pasteis de nata- malo tijesto s kremom od jaja I cimetom. Probali smo i drugu tradicionalnu hranu kao što su francesinhe I bifana iz Porta te još neke slastice specifične za različite gradove u kojima smo bili.
E sad ono što čini dušu ove razmjene- ljudi. Ekipa je bila izuzetna. Već sa cimericama sam imala neizmjernu sreću, brzo smo se složile I postale nerazdvojne- the dysfunctional family. Social program je bio bogat. Svaki dan se negdje išlo, družilo. Ukupno smo s našim portugalcima prošli 6 gradova, a svaki od njih bi zaslužio svoju priču.
Jako su pazili na to da nemamo vremena sjesti i pitati se…a što danas? Kroz Be a Coimbra student uveli su nas u svoju tradiciju, pokazali nam što je praxe I zašto svi izgledaju kao Harry Potter…ili bolje pitanje zašto Harry Potter izgleda kao oni?
Od gradova želim istaknuti Porto i Lisabon koje sam imala priliku posjetiti. Na pitanje koji mi je draži ne mogu odgovoriti. Toliko su različiti i posebni na svoj način. Netko tko voli romantiku I vino sigurno će se pronaći u Portu, tom malom pitoresknom gradiću. Lisabon je ipak veliki grad gdje gravitira mnogo različitih ljudi. Tako je I on mjesto gdje svatko može pronaći nešto za sebe. I mislim da smo svi pronašli.
Povratak nazad je bio težak, lako se vezati za toplinu ljudi I šarenilo zemlje. Još mi u glavi svira Fado, glazba koja često pjeva o ljubavi ili čežnji za nekim mjestom. Oni tu čežnju zovu saudade I sad ga razumijem.
Obrigada Portugal, vratit ću se sigurno.
-Diana Perić
Pokušat ću napisati što objektivniji osvrt na razmjenu, jer kada bih pisala srcem ovo bi bila nostalgična oda najzabavnijem mjesecu, u najšarenijoj državi, sa najboljim ljudima.
Odmah na početku, nakon napornog puta, zbunjena promjenom vremenske zone (neki ljudi očito i na -1sat mogu imat jetlag) stigla sam u maleni gradić Coimbru. Očekivani smještaj u studentskom domu se nije ostvario pa je alternativu pružio hostel u centru grada. Dobar dan cimeri i 20ljudi na 2 wc-a, doviđenja privatnosti. Zvuči strašno, a bilo je sve samo ne to. Imala sam sreću što sam dijelila sobu s 3 predivne cimerice, na ostalo smo se kolektivno s vremenom navikli tako da je nešto što smo mislili da će predstavljati problem na kraju postalo nešto u čemu smo satirično uživali. Lokacija je dodatno spasila stvar. Sve nam je bilo na dohvat ruke. Kilometarski vrlo blizu, ali nikuda se ne može doći bez otprilike tisuću skala. Kvadricepsi I listovi zahvalni.
Bolnica, malo van tog dohvata ruke, je dobro povezana busevima, napravili smo za nekih 20 eura mjesečne pokaze i gotovo svako jutro marljivo odlazili na odjele koje smo odabrali. Naglasak na “gotovo” jer su jako suradljivi i razumiju bogatstvo social programa i studentskog života koje smo imali. Ja sam bila na urologiji, apsolutno oduševljena pristupačnošću mentora i cijelog osoblja. Prisustvovala sam transplantaciji bubrega i phaloplastici, nečemu što se u Splitu ne može vidjeti. Nakon jutra u bolnici, uslijedio bi ručak u kantini. Hrana poprilično slična našoj ponudi u menzi, srećom grad je prepun mjesta gdje se može ukusno i jeftino pojesti. I naravno svaki desert je činio minimalno jedan Pasteis de nata, originalni portugalski desert (čak se može kupiti i u njihovom Lidlu), najtoplije preporuke.
Popodneva su uglavnom bila ispunjena social programom. Portugalci su si stvarno dali truda i omogućili da gotovo svaki dan nešto novo vidimo i probamo. Tako smo malo po malo upoznavali Coimbru. S razlogom najstarije sveučilište u Portugalu ima i najbogatiju tradiciju, tako da smo imali priliku vidjeti njihovu standardnu uniformu Traž i cijeli niz običaja pod nazivom Praš, koje brucoši prolaze kao proces integracije. Svima nam je bilo jasno da J.K.Rowling možda i nije tako maštovita kao što smo mislili. Uz Coimbru, posjetili smo još 6 gradova, nacionalni park Geres, cijelih 15 minuta bili u Španjolskoj, plivali u Atlanskom oceanu, bezuspješno pokušali surfati, vidjeli na tisuće različitih šarenih pločica i nikako ne smijem zaboraviti na piramide soli koje smo teškom mukom pronašli u Aveiru. Svako od tih mjesta je bilo savršeno na svoj način. Najveći dojam su svakako ostavili Porto i Lisabon, ali sam ipak najsretnija sa činjenicom da sam većinu vremena provela u Coimbri i to baš u rujnu kada grad preplave studenti, takva atmosfera te podsjeti na to da budeš sretan i zahvalan što imaš priliku biti dijelom nečeg takvog. Uz to sve Portugalci se stvarno znaju provesti, trudili su se uključiti nas u sve aktivnosti i pozivali nas na sve zabave. Naučili su nas pjevati svoje pjesme i da se sangria pravi u najvećoj posudi koju možeš pronaći. Svaki dan je bio ispunjen smjehom i pozitivom, dobra vibra se osjeti u cijelom Portugalu i jednostavno je nemoguće ne osjećati se slobodno i ispunjeno u isto vrijeme. Kakav bi ovo tek bio osvrt da sam bila subjektivna.
Do sljedećeg susreta, Obrigada Coimbra.
-Elena Golić
