Nakon što su neki odustali od Maroka, mi smo ga što brže prihvatili i nismo zažalili ni sekunde. Naša prva razmjena bila je ispraćena sa svih strana rečenicama: „Di baš tamo, još plave?! Pazite se!“…
Tako smo u Afriku doletjele s određenim skepticizmom, no sve je nestalo s prvim danom i predivnom obitelji koja nas je dočekala, naravno, s čajem dobrodošlice. Smještaj u obitelji omogućio nam je da upoznamo kulturu Marokanaca iz prve ruke, probamo daleko najukusniji kuskus, tanjine i ostale specijalitete, a na kraju svega i steknemo prijatelje za cijeli život.
Praksu smo odrađivale u bolnici Mohameda VI., na odjelu traumatologije što je bilo iznimno korisno i zanimljivo iskustvo s obzirom na ludi promet, a time i veliki broj nesreća u Marakešu, no istovremeno i dosta tužno za vidjeti jer je riječ o bolnici za one siromašnije. Na razmjeni u Marakešu bilo nas je sve skupa samo četvero, ali organiziran je bio posjet u Chefchaouen za sve studente na razmjeni u Maroku. Chefchaouen je ujedno i gradić koji nas je uz Marakeš najviše osvojio. Sušta je suprotnost crvenom i užurbanom Marakešu koji te u potpunosti šokira s prvim koracima na glavni trg Jamma el-Fnaa. Sreća, brzo smo se privikle na svo to ludilo, na svakodnevno cjenkanje, na muke s taksistima i paljenjem taksimetra, na konje i ostale domaće životinje po kvartu i još puno toga.
Zahvaljujući Modriću i ekipi, ali jednako tako i našoj predsjednici, s kojom su Marokanci oduševljeni, svi su nas s osmijehom pozdravljali i nerijetko pozivali na čaj. Gostoljubivost i druženje s lokalcima najviše su nam se urezala u pamćenje i oduševila nas pri posjetima gradova. I na kraju željne prirode, malo tišine i mira, zaputile smo se u planine i imale sreće pri usponu na Toubkal, najviši vrh sjevernog dijela Afrike.
Iza planina Atlasa, red je bio otići malo i do pustinje gdje smo uživale u zvjezdanom nebu iznad Sahare. Mjesec je proletio prebrzo i sad već smišljamo neki budući, novi odlazak u Maroko kojem imamo za reći samo veliko Shukraan (hvala) 😀
-Iva Ujević i Manuel Sovilj
