Prije odlaska u Japan sam čula puno toga i pročitala različite stvari o toj zemlji, ali za Japan vas ništa ne može pripremiti i ja ću pokušati na ovo malo prostora prenijeti jedno od najboljih iskustava ikad.
Ja sam bila smještena u gradu koji se zove Hamamatsu, ima oko milijun stanovnika i smješten je na pola puta između Tokija i Osake, tako da sam po slijetanju u Tokio tražila kako se brzim vlakom (Shinkansen) prebaciti do Hamamatsua. Jedna od stvari koju su mi rekli o Japanu je da ne očekujem puno od njihovog znanja engleskog jezika i to se pokazalo točnim na samome aerodromu. Na sreću, službenik koji je radio tamo je znao jako dobro crtati, tako da sam se, prateći njegov algoritam puta, našla na kolodvoru u Hamamatsuu oko 11 navečer, gdje su me dočekali japanski studenti i pomogli mi da se smjestim. Smještaj je bio bolji od onoga što sam ja očekivala, vlastita soba s kuhinjom, kupaonicom i balkonom u domu koji su napravili posebno za strane studente. Ono što sam ja radila u Hamamatsuu je bio rad u laboratoriju na projektu koji je istraživao postojanje različitih genskih mutacijau ljudi koji su imali rak debelog crijeva. Sa mnom je radila još jedna studentica iz Poljske, Marta; a u laboratoriju za neuroznanost je bila Bugarka Teodora. U tom trenutku smo nas tri, bile jedine studentice iz Europe tako da nije trebalo dugo da se skompamo.
Naš prvi vikend smo odlučile otići na Mt. Fuji. Ja inače doma planinarim s ekipom koja je u tome iskusnija od mene i obično „pustim mozak na pašu“ i uživam u krajoliku. Na dan našeg polaska na Mt. Fuji sam shvatila da to ovdje neću moći- Marta se pojavila u kratkim tajicama i majici kratkih rukava, a Teodora u jeans hlačama i džemperu, obje uvjerene da ćemo se bez problema popeti do vrha. Ja sam, s druge strane, bila sigurna da ću se morati vratiti sama idući vikend osvojiti vrh. Kako god, krenule smo u subotu ujutro, s planom da radimo nighthike – penjale bismo se tijekom noći i dočekale izlazak sunca na vrhu Mt.Fuji. Išli smo maksimalno sporo, sa stankama svako malo jer: a) sam jedina ponijela bateriju da nam svijetli put tijekom noći i b) me bilo strah da nekoga od nas ne bi uhvatila visinska bolest, što se nažalost i dogodilo – Teodoru je na oko 2500m počela boljeti glava i ja sam tu počela predlagati povratak nazad, čemu se ona tvrdoglavo protivila i nije odustajala od uspona. Na 3600m sam stala i nisam dala da idemo dalje jer je Teodori stanje bilo evidentno lošije i stajali smo sve češće, a temperatura se spustila do nule i sama sam počela osjećati kako mi je sve hladnije. Tu smo dočekale izlazak Sunca i utoplile se. Penjati se dok su ispod tebe oblaci je neopisivo i osjećaj dok ste na na Mt.Fujiju je savršen. Bugarka se u međuvremenu aklimatizirala pa smo u 6:30 ujutro popele zadnjih 176 m do vrha i popele Mt. Fuji (3776m). Povratak nazad je bio jako uspješan, zapravo je sve skupa prošlo jako uspješno, s čime su Japanci koji su nas vidjeli bili jako iznenađeni (doduše ni blizu kao ja).
Nakon toga smo odlučile pitati voditelje laboratorija da ostanemo prvi radni tjedan duže raditi, a da drugi tjedan uzmemo slobodno, s čime su se naši mentori složili. Drugi tjedan smo uzeli Japan Railway Pass za neograničeno korištenje Shinkansena i obišli Kyoto, Naru, Osaku, Kobe, Hiroshimu i Nagoyu. Svaki grad je bio priča za sebe, ali i sama vožnja vlakom je bila priča za sebe- voziti se Shinkansenom dok se kroz prozor vrti japanski krajolik, uz glzbu i dobru knjigu (ja sam, vrlo prigodno, ponijela sa sobom Murakamija i njegovog Kafku na žalu) je predivno.
Za kraj svog puta sam provela par dana u Tokiju, koji toliko toga nudi da se samo njega može istraživati mjesec dana. Glede japanske hrane, ja nisam baš ljubitelj sushija, ali sve ostalo je bilo jako dobro i njihova kuhinja mi se svidjela, posebno vrsta njihove palačinke okonomiyaki te slatkiši. Isto tako, nisam ni veliki ljubitelj kašnjenja tako da me njihova točnost oduševila u svakom pogledu. Što se tiče tog rada u laboratoriju, apsolutno je nadmašio sva moja očekivanja, ne samo u profesionalnom smislu, nego u pristupu tih ljudi prema nama. Njihov trud oko nas, toplina i ljubaznost me osvojila odmah na prvu, uključili su nas u svaki aspekt istraživanja i dali nam da sami radimo te nam omogućili sudjelovanje na kongresu i vodili nas na ručkove i na izlete.
Ljudi Japana su zapravo najljepše što se može doživjeti u Japanu i ostali su mi najbolja uspomena i poveznica s tom zemljom i najdraža uspomena koju imam je kontakt s njima, kako sa studentima koji su vrijeme provodili s nama, tako i s doktorima iz laboratorija. Sve u svemu, iskustvo koje ne mogu usporediti ni sa čim drugim i čim vam se pruži prilika, otiđite u Japan! Arigatou Hamamatsu ?
-Jelena Šuto
