Razmjena u Kataloniji bila ja moja prva razmjena. Prvotni šok oko snalaženja u inozemstvu, strah oko prvog leta avionom ikad već prvi dan zamijenio je cjelodnevni boravak na plaži s mladim ljudima, za koje nisam očekivao koliko nas, iako smo sa različitih krajeva Europe i svijeta, vežu isti interesi.
Umjesto Barcelone, kojoj smo se potajno nadali s obzirom da je glavni grad Katalonije, dobili smo možda i najbolju opciju – grad Gironu, stotinjak kilometara sjeverno od Barcelone. Pišem u množini, jer je sa mnom putovao još jedan dečko s moje godine, zbog čega mi je snalaženje u svemu bilo barem dvostruko lakše. Letjeli smo iz Zagreba avionom kompanije Vueling, što nam je zapravo bila najbolja, ali i najjeftinija opcija. Domaćini su se iskazali i prije samog početka razmjene, jer sam bio u stalnom kontaktu sa kontaktom osobom (još jednom Laia hvala na svemu), pa sam saznao kako uopće sa aerodroma u Barceloni doći do Girone u 22 sata. Na autobusnom kolodvoru u Gironi dočekala nas je naša domaćica koja nas je vlastitim automobilom (iako je bilo gotovo pola dva u noći) odvezla do stana u kojem smo bili smješteni zajedno sa ostalim ‘incomingsima’. Stan je bio čist, relativno nov, što nam je na neki način bilo od velike važnosti jer je ipak to trebao biti naš dom tijekom sljedećih nešto manje od mjesec dana. Sutradan smo saznali da će nam prvi dan u bolnici biti tek 5. kolovoza, tako da smo imali cijeli vikend za druženje i uživanje na plaži. S obzirom na položaj Girone, tih prvih dana išli smo na plažu svaki dan u neki drugi gradić na obali do kojeg nam je trebalo oko sat vremena vožnje lokalnim autobusom. Uvijek bi s nama bio netko od domaćina tko bi nas uputio u sve ono što nas je zanimalo (gdje jesti, gdje obaviti kupovinu, na koju plažu otići). Toga istoga vikenda, odveli su nas u dva muzeja u Gironi na dan kada su muzeji besplatni (prva nedjelja u mjesecu).
Što se akademskog dijela tiče, tu moram priznati da nisam bio oduševljen. Moj odjel bila je traumatologija, a na odjel nas je odveo netko od domaćina (hvala Jan) i upoznao nas sa voditeljem odjela. Voditelj mi je odmah prvi dan rekao da ne očekujem puno od bolnice i da imam vremena za medicinu u životu i da iskoristim boravak u Španjolskoj na uživanje (tako je i bilo). Većina liječnika ne barata dobro engleskim jezikom, ali zajedničkim naporima uspio sam dobiti veliku količinu znanja na kojoj ću biti zauvijek zahvalan. Ono što je mene osobno najviše zanimalo bila je organizacija španjolskoga zdravstvenog sustava što su mi vrlo pomno objasnili, kao i sam način rada u bolnici. Odmah prvoga dana, bili smo upućeni u kadrovsku službu gdje smo dobili službene iskaznice koje su nam osiguravale znatno jeftiniju prehranu u bolničkoj kantini, a u kojoj je hrana bila odlična. U bolnici sam najviše boravio sa specijalizantima i mlađim specijalistima koji su se stvarno trudili prevoditi mi katalonski (koji je zbilja teško za razumjeti) i s kojima sa najviše boravio na hitnom traumatološkom prijemu i u vanjskim ambulantama (Consultas externas). Bolnica mi se izrazito svidjela jer je obnovljena i vrlo je jednostavno kretati se po njoj.
Poslijepodneva su nam uglavnom bila slobodna, pa smo ih odlučili iskoristiti istražujući Kataloniju uz pomoć naših domaćina. Tako smo zajedno s njima posjetili jezero Banyoles, gdje smo se uspjeli i okupati, slapove Gorg de la Malatosca i tvrđavu San Michel (uz moje vrlo glasno negodovanje jer se radilo o trackingu vikendom u 8 ujutro). Tih prvih dana još smo odradili i ručak dobrodošlice kao i nekoliko druženja u restoranima u centru Girone koji su prilagođeni studentskom budžetu. Tijekom razmjene posjetili smo još i Dalijev muzej u Figuerasu, plaže u S’Agarou, Palamosu i Tossi de Mar. Na mene je možda najveći dojam ostavio jedan od zadnjih dana kada smo putovali u malo mjesto na obali – Sant Antoni de Calonge – a u kojem se tradicionalno održava beach-festival „Diverbeach“. Iako je većina glazbe bila s poznatim melodijama, ali otpjevana na katalonskom jeziku, to nas nije spriječilo u cjelovečernjem plesu među gomilom ljudi na pješčanoj plaži. Nakon festivala, imali smo i priliku za noćno kupanje i izlazak. Nekoliko dana posvetili smo, naravno, i obilasku Girone i njezinih znamenitosti (u zadnje vrijeme imaju mnoštvo turista zbog snimanja „Igre prijestolja“), ali i shopping centara u gradu.
Putovanje u Barcelonu zaslužuje poseban odjeljak. Na njega smo izdvojili cijeli jedan vikend. S obzirom da su Katalonci izrazito ponosni na svoju željeznicu, putovali smo vlakom vrlo jeftino. U Barceloni smo se smjestili u stan za 8 osoba koji smo iznajmili preko AirBnB-ja za ukupno nekih 2000 kuna sa svim uključenim naknadama. Cure su već nekoliko dana unaprijed isplanirale sve ono što bi trebali obići i kojim redom kako ne bismo izgubili previše vremena na transport. Za kretanje po gradu koristili smo Metro-pass koji je trajao 48 sati i koji stoji oko 15,50 €. Nismo željeli potrošiti abnormalnu svotu novca, pa smo pomno izabrali što ćemo posjetiti i nismo pogriješili – muzej Pabla Picassa, Casu Battlo Antonija Gaudija, La Sagradu Familiju, Montjuic i pripadajući dvorac, Barcelonetu (na kojoj smo prvi put čuli da netko priča hrvatski), La Ramblu… Jedino što smo propustili je park Guell za koji je bilo potrebno unaprijed rezervirati karte. Ugalavnom, Barcelona će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju zbog osjećaja metropole koji daje, sjajne ekipe s kojom nije bilo nimalo neugodno plesati u trgovinama, skakati po ulici uz pjesme Ed Sheerana i cijeli dan skitati po gradu.
Ostatak vremena u Gironi provodili smo istražujući grad, sjedeći u kafićima (obavezno Catalano Taverna iako osobolje ne zna ništa osim katalonskog), jedući patatas bravas (krumpir sličan pomfritu, ali sa gomilom različitih umaka), pijući sangriju i družeći se u stanu. NFDP je bio odličan, svi smo cijeli dan kuhali svoja jela i jako se trudili ne bi li pokazali svoju zemlju u najboljem svjetlu. Stranci su bili oduševljeni Cedevitom, višnjevačom, faširkama, Dorina čokoladama i Pepermint bombonama i naravno nezaobilaznim kockicama na majicama.
Što se tiče financijskog aspekta – španjolske cijene uvelike nalikuju cijenama u Dalmaciji za vrijeme sezone. Iako smo imali bolničku karticu za hranu (zbog koje smo jeli za 15-20 kuna), kuhali smo u stanu, a namirnice smo nabavljali u Sparu ili Carrefouru u kojima su cijene malo skuplje nego kod nas, ali za pristojan iznos smo uspjeli kupiti meso, povrće i sve ostalo što nam je bilo potrebno. Od domaćina smo nakon potpisanog certifikata razmjene dobili džeparac u iznosu od 70€. Ukupno na život u Kataloniji tijekom mjesec dana potrošio sam 500-550€ ne štedeći ni na čemu.
Ako se odlučite na razmjenu u Kataloniju, što toplo preporučam, naučite nekoliko katalonskih fraza, pripremite se na njihovu srdačnost i želju da vas zagrle i izljube čim se upoznate, pripremite se na njihov osmijeh, gostoljubivost i želju da ponesete iz Katalonije samo lijepa sjećanja. Sjetan pogled na odlasku i knedla u grlu potvrdili su našim domaćinima da su odradili odličan posao. Na kraju vam želim da upoznate tamo odlične ljude, ali ekipu koja se sastojala od cura iz Indonezije, Gane, Grčke, Bugarske, Italije, Poljske i nas dvojice iz Hrvatske teško ćete nadmašiti. (Shvatite to kao izazov!)
P.S. Hvala Aini, Nuriji, Ioanni, Irini, objema Laiama i Janu na svemu, a ekipi koju su činile Bias, Sarah, Matilde, Denitsa, Justyna, Konstantina, Sonia (povremeno Ferdinando i Kristoff) i Marko hvala na uspomenama i prijateljstvima za cijeli život.
-Domagoj Paša
