Ljeto (ili zimu na drugom kraju svijeta) provela sam u Brazilu – točnije u Parani, gradu Ponta Grossa. Mjesec dana sam skupa s ekipom doktora i tehničara radila u patološkom laboratoriju gdje sam bila toliko dobro prihvaćena da mi je mentor rekao da će se pobrinuti za svu dokumentaciju samo da ostanem kod njih na sveučilištu. Dovoljno za reći.
Osim što sam pronašla svoju „južnoameričku obitelj“, smatram da sam prikupila dosta novih znanja i vještina radeći u laboratoriju. Svakodnevno sam samostalno radila sekcije različitih organa pa čak i obdukciju fetusa, što mislim da nikada ne bih imala priliku raditi u sklopu nastave na našem fakultetu (posebno ne samostalno). Također, mentor mi je uvijek pokazivao zanimljive i rijetke patološke slučajeve te me savjetovao u kojem smjeru razmišljati kod diferencijalne dijagnostike.
Što se tiče drugog dijela razmjene – onog socijalnog – bila sam smještena u stanu mladog para, studenata medicine. Stan je smješten na odličnoj lokaciji – odmah pored campusa, imala sam svoju sobu i sve ostale potrepštine za normalan život. Osim grijanja, koje u Brazilu ne postoji jer zimi nikad nije toliko hladno kao u Hrvatskoj tako da preporučujem debelu pidžamu – a ne sponzorske majice (moj slučaj)…
Za hranu – ne mogu reći da mi je bila osigurana u smislu neke menze, kantine i sl., iako je bilo navedeno da mi je osiguran jedan obrok dnevno. Ali s obzirom na to da sam živjela u stanu domaćini su ponekad znali napraviti večeru na svoj trošak i hladnjakje uvijek bio pun tako da sam se mogla slobodno poslužiti.
Ono što je u Brazilu super je to da u gradu na svakom ćošku postoji masa self-service restorana s velikim izborom različitih jela, priloga i salata gdje možete pojesti odličan kuhani obrok i popiti cijeđenu naranču za 10-15 kuna. Što se tiče društvenog programa – nije ga bilo – s obzirom na to da sam ja bila jedan od 2-3 studenta godišnje koji dođu na razmjenu u Ponta Grossu. Tako da mislim da CroMSIC u Osijeku odrađuje odličan posao. No, iako nije bilo nikakvog socijalnog programa i iako sam bila jedini student na razmjeni, upoznala sam puno ljudi i posjetila mnoga mjesta u vlastitoj organizaciji.
Ono najbolje u Brazilu su ljudi – pozitivni i uvijek spremni pomoći iako 90% njih ne priča nijedan drugi jezik osim portugalskog što bi za nekoga predstavljalo svojevrsni problem, ali rješenje su dvije riječi: google prevoditelj. Kako Brazil slovi za jednu od najopasnijih destinacija za solo putovanja, čovjek bi pomislio da ga na svakom koraku čeka lopov ili puška, ali ja se nisam osjećala ni malo ugroženo. Jednostavno, ljudi vam ne dopuštaju da se tako osjećate. A s vremenom se počnete i osjećati kao pravi Brazilac jer (realno) nitko ni ne zna da to niste dok ne progovorite. Naravno, treba paziti na osobne stvari i ne skitati se po sumnjivim mjestima – ali kao i u svakoj drugoj državi/gradu u koji putujete.
Ono što vjerujem da svakoga zanima, a to su cifre – po mojim proračunima sveukupno s povratnom avionskom kartom koju sam platila 4200 kn, sam potrošila 20 000 kn. U ovu ogromnu cifru (s kojom sam mogla kupiti polovni auto) uračunate su sve ulaznice, avionske karte, smještaji i hrana s obzirom na to da sam posjetila dosta drugih mjesta u Brazilu. Da nisam toliko putovala, ne bih potrošila ni upola toliko jer cijene života u Brazilu su dosta slične našima. Naravno, turistička mjesta su kao i u Hrvatskoj ponekad pretjerano skupa tako da treba izdvojiti veću svotu novca ako se žele posjetiti ta mjesta.
No, moram reći da mi nije žao ni kune. Možda sam to samo ja i moja ludost za novim iskustvima, ali stvarno mislim da je ovo bila prilika koju je vrijedilo iskoristiti. Tako da: DA, preporučujem razmjenu svima – jer ne samo da ćete naučiti nešto novo u smislu vašeg medicinskog obrazovanja, nego ćete naučiti nešto novo o jednoj posve drugačijoj kulturi i u konačnici nešto novo o sebi. Posebno ako ste „potpuno“ sami – kao što sam bila ja.
-Mirna Doknjaš
