Rujan 2019. bio je rezerviran za moju prvu razmjenu i to u Europskoj prijestolnici kulture 2019. godine – gradu Plovdivu u Bugarskoj.
Službeno ime mojeg projekta bilo je Immunobiological and microbiological aspects in central nervous system infections na Department of Microbiology and Immunology medicinskog sveučilišta u Plovdivu. Zašto kažem službeno? Iz razloga što sam zapravo radila zadatke koji nisu bili vezani samo za infekcije središnjeg živčanog sustava, već su oni bili iz svih područja imunologije i mikrobiologije.
Kao osoba koja još nije imala mikrobiologiju ovdje u Hrvatskoj, a moje znanje iz imunologije je bilo dosta slabo, mogu reći da sam bila oduševljena načinom na koji su mi profesori približili ta dva područja kako kroz praktične zadatke, tako i kroz slušanje seminara sa stranim studentima. Iznimno me oduševila njihova pristupačnost, strpljivost i želja da barem nešto od svakoga od njih naučim i ponesem u Hrvatsku.
Što se smještaja tiče, bila sam smještena u studentskom hostelu u kojem inače nisu smješteni studenti medicine, već sestrinstva, farmacije ako se ne varam i ostalih struka, te je tamo bio i njihov fakultet, a cijeli taj kompleks se nalazio poprilično daleko od sveučilišta na kojem sam ja bila, i to mi je u početku zadavalo male glavobolje dok se nisam navikla. 🙂 Soba je bila dvokrevetna sa vlastitom kupaonicom, a u njoj sam bila sama. Imala sam kabel za laptop za internet i sreću da je moja soba bila odmah do čitaonice tako da sam mogla biti na internetu u svojoj sobi, dok su ljudi smješteni na katovima koristili wifi u čitaonici. Također sam imala mogućnost korištenja perilice i sušilice za rublje 🙂 Hranu kao takvu nisam imala osiguranu, već sam dobila 100 leva (cca. 50 eura) da bih svakog dana sebi kupila obrok.
Isto tako nisam imala ni socijalni program budući da sam bila sama na projektu. Zapravo su te dvije stvari bile ono što me najviše “smetalo” za vrijeme razmjene. Jer nije fora stalno jesti sam u restoranu 😀 Gostoprimstvo je bilo osrednje. Kontakt osoba me dočekala na kolodvoru i pomogla da dođem do doma, a druga kontakt osoba sutradan odvezla na odjel. Osim što me prva kontakt osoba upoznala sa nekim svojim poznanicima u vidu jednog pića u baru, to bi bilo otprilike sve što su oni učinili.
Iskreno ne znam točan iznos koliko sam potrošila na razmjeni, ali mislim da je to bilo oko 300, 400 eura, najviše sam novaca zapravo trošila na hranu koja nije bila skupa, kao ni namirnice u trgovini. Također sam kući donijela i puno suvenira, a i nešto odjeće i obuće. Općenito je Bugarska za moj pojam bila poprilično jeftina zemlja, javni prijevoz je jeftin (autobusna karta u jednom smjeru je 1 lev, što je oko 3 kune), taksi je također jeftin (rijetko sam ga platila vise od 15 kuna), samo je stvar da s taksijem trebate biti oprezni jer postoje taksisti koji nisu u sklopu velikih taksi firmi, ali imaju vrlo slične aute i kada shvate da si turist ponude ti voznju, ja sam jednom nasjela i prihvatila ju i za 10ak minuta voznje platila 12 eura..
Također, na javnim mjestima zna biti malo čudnih starijih muškaraca, tako da treba biti na oprezu što se toga tiče, ali to nije često i puno je više susretljivih ljudi, koji će vam nastojati pomoći kako god mogu. Još jedna mana je bila što vrlo malo ljudi zna engleski, stariji još žive u uvjerenju da se uči ruski pa me domar u hostelu optužio da ga mučim jer kao ne želim s njim pričati ruski, već engleski ? mladi ljudi, ovisno, imala sam situaciju da me cura nije razumijela kad sam ju zamolila da mi samo pozove taksi, ali bilo je i ljudi koji su mi bez problema pomogli.
Sve u svemu, bilo je jedno vrlo zanimljivo iskustvo, te bih Bugarsku kao zemlju i Plovdiv kao grad za razmjenu preporučila svakome jer je mentalitet zapravo poprilično sličan našem, ali postoje neki odmaci tako da zapravo možeš vidjeti što je kod nas bolje (primjerice, situacija s engleskim jezikom) i da nije kod nas sve najgore, ali da vidiš gdje mi kao pojedinci i narod još imamo prostora za napredak (Bugari su mi se kao narod činili dosta opušteniji i više prijateljski nastrojeni nego Hrvati).. Jezične se barijere svakako mogu svladati, jer je bugarski sličan našem jeziku, npr. nazivi brojeva su identični, a i dosta riječi ima isti korijen. Zaključila bih ovaj sastavak jednom mišlju, a to je – i negativno je iskustvo ono iz kojeg možeš izvući neku dobru pouku, ali uz malo vlastitog angažmana stvari koje se čine kao strašno negativne u prvom trenutku ta iskustva postaju samo sitnice u odnosu na ona pozitivna, koja ćeš sigurno nositi u sjećanju za cijeli život. 🙂
-Mirna Habjanović
