Ovo ljeto provela sam mjesec dana u Gentu na anesteziologiji. Nakon biranja zemlje i slanja dokumenata s nestrpljenjem sam čekala potvrdu gdje sam primljena, da se mogu početi psihički pripremati. Kad sam već lagano završila s paničarenjem jer odgovora iz Belgije nije bilo mjesecima, konačno sam početkom lipnja saznala da sam primljena na svoj prvi izbor (i grad i odjel). Po dolasku na Charleroi mene i još jednu kolegicu iz Italije dočekale su naše kontakt osobe. Inače kontakt osobe nisu obvezne dolaziti do aerodroma, jer je udaljen sat i pol, pa ako niste moje sreće, postoji Flibco shuttle bus direktno do Genta (na aerodromu budu ogromne gužve za njega, pa je dobro rezervirat kartu prije ako je moguće) ili alternativno do Brisela pa od tamo vlakom u Gent.
Bili smo smješteni u studentskom domu Eddies koji je udaljen svega 5-6 minuta od bolnice. Sobe su jednokrevetne s umivaonikom, a kuhinja i wc dijele se na cijeli kat. Budući da je akademska godina u Belgiji drugačija nego kod nas, mi smo zapravo bili smješteni u sobama studenata koji su uzeli „godišnji odmor“ u kolovozu umjesto u srpnju pa su nam oni ostavili neke svoje stvari u sobama na raspolaganje, a ostalo, poput šalica, pribora ili lonaca donijele su nam kontakt osobe da ne kupujemo. Posteljinu i par ručnika sam ponijela od kuće, a kupila sam ih još u Primarku jer je bilo najjeftinije. U domu nema perilice, ali postoji laundrymat udaljen 10-ak minuta od doma. Prije dolaska svi smo dobili mail sa nekim pravilima u domu, u kojima se između ostalog strogo naglašava održavanje urednosti zajedničkih prostora, ali kad sam došla tamo šokirala me kuhinja koja je bila natrpana prljavim i čistim posuđem za koje uopće ne želim znat otkad je tako stalo. Ja je uglavnom nisam koristila jer sam se hranila vani ili u bolnici.
U sklopu bolnice postoje bistroi u kojima se mogu uzeti salate ili sendviči i restoran koji je kao naša menza. Cijene se poprilično razlikuju po kategorijama pa je tako cijena istog menija za osoblje 4.50 eura, za studente 7.50, a za posjetitelje 13.50. Nama su srećom dane iskaznice za stažiste. Hrana nije spektakularna, ali dovoljna za preživjet. Te iskaznice preko kojih se plaća hrana, služe i za otvaranje svih vrata u bolnici, ali i za dobivanje odjeće za operacijski blok preko automata (za anesteziju i kirurgiju nije potrebno nosit svoje scrubse ili kute). Ta odjeća zapravo nije uopće samo za operacijski blok nego se u njoj može ići i vani, a također nije potrebno ni nositi neke dodatne tenisice/klompe samo za salu jer i njihovo osoblje uredno dolazi u vanjskoj obući pod geslom „ne operiramo na podu“. Mala napomena ako se netko odluči na ovu razmjenu, scrubsi su im dosta veći od naših. Prije razmjene dobila sam listu s veličinama i mjerama, ali kako sam po tim mjerama upadala u veličinu XXS i XS (koje definitivno nisu moje veličine) uz konzultaciju s njihovom tajnicom, izabrala sam veličinu M i čitavih mjesec dana sam se osjećala kao da nosim vreću na sebi.
Što se osoblja u bolnici tiče, svi su stvarno jako susretljivi, dragi i pričljivi. Liječnicima je engleski jako dobar, sestrama kako kojoj, ali i one kojima nije bio jača strana su se trudile progovorit koju riječ sa mnom. Dopuštali su mi više manje sve raditi, od intubacija do postavljanja venskih puteva i apliciranja lijekova, a tamo sam u prosjeku provodila 8 sati dnevno iako je njihov radni dan puno duži (od 7 do 18 pet dana u tjednu…). Imala sam osjećaj da su neki od anesteziologa jedva dočekali nekome pričati i prenositi svoje znanje jer belgijski studenti nemaju anesteziologiju kao obvezan kolegij pa je gotovo nitko ni ne bira. Sve u svemu, stvarno su bili odlični. Jedina stvar koju sam doživjela kao kulturološki šok je to što se student treba predstaviti svima u operacijskoj sali. Rečeno nam je na pre-exchange treningu da će nam u bolnici biti bolje ako se predstavimo što većem broju ljudi. Ja uopće nisam shvatila o čemu se točno radi, pa sam se prvi dan predstavila svom anesteziologu i sestri i to je bilo to od mene. Sve dok u salu nije došao jedan belgijski student koji je krenuo redom, od kirurga do kirurga, od sestre do sestre i na kraju do mene. Svima se on nama predstavio i tada sam shvatila da je to ono što se očekuje i od mene.
Što se social programa tiče stvarno su ga lijepo osmislili, vikendima je bio nacionalni program kad se posjećivalo razne belgijske gradove, a preko tjedna bi se družili mi iz Genta. Svi ljudi koje sam ondje upoznala su ostavili nekakav poseban dojam na mene i baš mi je drago što sam kroz njih upoznala i dio njihovih kultura. Naši domaćini su bili izvrsni, jako su druželjubivi, zabavni i topli, barem ovi iz nizozemskog dijela zemlje.
Za hranu smo dobili 80 eura na kraju razmjene jer je toliko iznosio i polog za sobu pa su to tako iskombinirali, a isto tako su nam refundirali 60 eura za kartu za javni prijevoz. Definitivno istražite njihove ponude, naročito Youth Holiday Combi s kojom možete putovati po cijeloj Belgiji-busevima, tramvajima, metroima i vlakovima. Ta refundacija je odluka svakog lokalnog dužnosnika posebno, ali čak i ako ne bude refundacije ta karta se definitvno isplati jer kad sam malo zbrojila sva svoja putovanja raznim prijevoznim sredstvima izašlo me oko 90 eura. Generalno sam potrošila možda oko 500 eura (bez avionske karte i puta u Nizozemsku), najviše na hranu i suvenire.
Gent me toliko oduševio da ga iskreno razmatram kao grad za život. Grad je toliko šarmantan, čist, živahan, prekrasan i što je meni bilo najvažnije, siguran. Stvarno se nisam trebala osvrtati oko sebe i brinuti kako ću doći do doma po mraku ako sam bila sama. Imaju brojne parkove u koje se može otić na piknik, a s obzirom da je vrijeme bilo lijepo većinu dana, bili su redovito u planu nakon bolnice. Dan traje puno duže nego kod nas. Svitalo je u 5, a mrak bi početo padati tek oko 22 pa se meni bilo malo teško vremenski orijentirati prvih par dana. Također, kao i u većini zapadnih zemalja, trgovine rade do 18, maksimalno 20, ali takve su rijetke. Obavezno morate otići u Dulle Griet, njihov poznati pub sa 500 vrsta piva, a jedno od njih je kwakbier koje dolazi u posebnoj čaši od 1.2 L za koju trebate dati konobaru cipelu kao garanciju da ćete tu čašu vratiti. Vafli su savršeni na jednom štandu ispred The Waffle Factory na Korenmarktu. Za kraj, čokolade su obavezne (meni najbolje u Chocolate Nation muzeju u Antwerpu), jer ako se vratite kući bez njih, niste ni bili.
