Moje ime je Ines Žitko, trenutno sam studentica na trećoj godini studija Medicine te sam
prethodne akademske godine ostvarila mogućnost odlaska na studentsku razmjenu.
Moja prva i jedina želja je bila razmjena u Maroku, a s obzirom na godinu studija jedina
opcija za mene je bila znanstvena razmjena. Pri odabiru gradova nisam bila smještena
u niti jedan od svoja prva tri izbora (Marrakech, Rabat, Casablanca), već u grad Fez.
Iako nisam bila oduševljena time kada sam saznala u koji grad odlazim, sada kada
pišem ovaj osvrt, zaključujem kako sam izrazito zahvalna na svim iskustvima i na svim
ljudima koje sam tamo upoznala te kada bih birala ispočetka, definitivno bi odabrala
Fez.
Pri dolasku na Fes Sais International Airport (koji se nalazi 12km izvan samoga grada)
me dočekala LEO-in asistentica koja me je odvela do smještaja. S obzirom da sam
došla na razmjenu u rujnu, kada imaju nešto manje dolaznih studenata, bila sam
smještena na način da sam imala svojeg „host“ studenta. Tijekom tih mjesec dana sam
jednom morala mijenjati smještaj s obzirom da je prvi stan bio dovoljan samo za jednu
osobu te sam živjela tamo sve dok se moja host studentica nije vratila sa svoje
razmjene. Tijekom druge polovice razmjene sam živjela u stanu druge host studentice
koja je ta dva tjedna provela u svojem rodnom gradu tako da sam zapravo kroz cijelih
mjesec dana imala privilegiju živjeti sama pri čemu sam imala privatnost kada god mi je
to zatrebalo. Ono što me posebno iznenadilo je gostoprimstvo tih ljudi kojima je sasvim
normalno ostaviti nepoznatom studentu na razmjeni svoj stan za korištenje. To je
također bio prvi „culture shock” koji sam iskusila na ovoj razmjeni. Oba smještaja su bila
izrazito čista i uredna te dobro opremljena sa svime što bi dolaznome studentu bilo
potrebno dok se ne smjesti i ne snađe u nepoznatome okruženju. Također, oba stana su
bila smještena u tzv. „studentskoj četvrti“ gdje uglavnom žive svi studenti koji studiraju
Medicinu.
Bolnica i fakultet su u jednom zajedničkom kompleksu te se oboje nalaze doslovno
preko ceste od mojeg smještaja. Rad na projektu (na Zavodu za patologiju i patološku
anatomiju) je definitivno bilo jedno zanimljivo i edukativno iskustvo. Prvi dan prakse nas
je LEO-in proveo kroz zgradu fakulteta i cijeli bolnički kompleks. Zgrada fakulteta je
znatno veća u odnosu na našu, odmah nakon ulaska u zgradu se dolazi u veliku aulu u
čijem se centru nalazi fontana. Osim glavne zgrade, u kompleksu fakulteta se još
nalaze: studentska menza, džamija, nogometno igralište, košarkaško igralište, teretana i
botanički vrt. Što se tiče bolnice (CHU Hassan II Fez), većina odjela jako dobro
funkcionira te izgledaju otprilike kao i naši hrvatski bolnički odjeli. Izuzetak je hitni prijem
koji je izuzetno kaotično i neuredno mjesto. U jednoj sobi za pregled ćete redovito vidjeti
više doktora i više različitih pacijenata, higijena je loša i generalno nema nikakvog reda.
Na samom ulazu u hitnu se nalaze ograde i zaštitari koji tamo stoje 24 sata dnevno te
pokušavaju napraviti red za ogromnu masu ljudi koja čeka pred ulazom. Također, ono
što je za njih normalno, je da najveći dio osoblja hitne čine studenti 6. i 7. godine
medicine (završne godine studija) koji tamo rade kao da su diplomirani doktori. Pri tome
rade pod nadzorom mladih doktora. Naravno, još jednom ponavljam, sve ovo vrijedi
isključivo za Odjel hitne medicine. Za ostale odjele bolnice bih rekla da su na razini
naših hrvatskih, a neki čak i razvijeniji u odnosu na nas. Također, još jedna stvar koju
sam primijetila pri radu na projektu je jezična barijera. To sam čak i očekivala od
lokalnog stanovništva, ali ono što me posebno iznenadilo je da ni liječnici ni sestre ni
predstavnici zavoda ne pričaju engleski (ili razumiju osnove koje najčešće nisu dovoljne
za uspostaviti komunikaciju). To naravno nije slučaj sa članovima Femsa-e (Fez Medical
Students’ Association) i ostalim članovima udruge IFMSA Morocco koji tečno pričaju
engleski. Objasnili su mi kako je njihov službeni jezik na studiju francuski te
znanstvenici uglavnom pišu sve radove na francuskom. Pri komunikaciji sa
stanovništvom koriste ili francuski ili arapski. Bez obzira na tu jezičnu barijeru, profesori
i znanstvenici na mojem zavodu su se zaista potrudili da mi objasne svaki postupak
kako bi me što više uključili u sam projekt. Ponekad to nije bilo jednostavno ali na kraju
bi smo uvijek našli način.
Što se tiče prehrane ona nam nije bila organizirana, već smo dobili „pocket money“ u
iznosu od 700 MAD (kao što je i navedeno na njihovoj IFMSA stranici). S obzirom na to
da se u restoranima dobiju velike porcije hrane za jako nisku cijenu, ovaj iznos je bio
dovoljan za jedan ručak svaki dan tijekom većine ove razmjene. Osim toga, kao što sam
već spomenula, gostoprimstvo je na potpuno višoj razini u odnosu na europske zemlje
tako da su nas naši domaćini i aktivni članovi udruge nerijetko pozivali na ručkove ili
večere u svoje domove gdje bi imali priliku isprobati njihovu tradicionalnu hranu. Sve u
svemu, nikada nismo bili gladni!
Social program se u pravilu održava u ljetnim mjesecima razmjene, dakle ne u rujnu :'(
Bez obzira na to mi smo ga proveli jednako kao i ljetnim mjesecima, jedina razlika je
bila zapravo u tome što smo putovali sami, bez Marokanaca. Oni su nam pomogli
organizirati svaki izlet vikendom (koji se zapravo svaki put pretvorio četverodnevni ili
peterodnevni izlet) te su nam 24/7 bili dostupni u slučaju bilo kakvih pitanja ili problema.
Prvi vikend smo posjetili Tangier, Chefchaouen i ostala manja mjesta u blizini ovih
gradova. Drugi vikend smo putovali u Essaouira-u i Marrakech, a treći vikend u pustinju.
Četvrti vikend smo svi već putovali doma zbog odlaska na fakultet tako da nismo bili u
mogućnosti odraditi još jedan izlet, ali smo uspjeli odraditi sve planirane izlete iz
programa s obzirom da smo u drugom vikendu spojili dva odvojena izleta u jedan.
Također, uobičajena praksa u Maroku da studenti iz udruge postignu dogovor s
mentorima iz programa te se u dane vikenda ubraja i petak koji je onda za nas uvijek
slobodan. Tako da je u pravilu svaki naš izlet vikendom bio trodnevan, a mi bismo ga
onda po potrebi samostalno produžili za dan ili dva. To je bilo moguće u drugom
vikendu bez preskakanja bolnice jer smo zbog vjerskog blagdana imali produženi
vikend sve do utorka. Tijekom tjedna smo svaki dan imali razne aktivnosti koje nisu bile
u social programu, već smo ih organizirali prema našim željama i njihovim
preporukama. U svakome slučaju, svaki dan je bio ispunjen raznim aktivnostima na
kojima bih imala priliku upoznati velik broj divnih ljudi.
Od individualnih izleta istaknula bih posjet Casablanci i Rabatu na samome početku
moje razmjene. S obzirom da sam došla prije ostalih dolaznih studenata, zahvaljujući
mojem CP-ju imala sam priliku posjetiti ove gradove koji su me definitivno najviše
oduševili. Pri dolasku u Casablancu na kolodvoru nas je dočekao njegov rođak koji nas
je proveo kroz grad, pokazao sve najvažnije turističke atrakcije, kao i najveći shopping
centar u cijeloj Africi koji se nalazi upravo u Casablanci, odveo na tradicionalni
marokanski roštilj, te nas ugostio u svojem stanu gdje smo proveli noć. S obzirom da je
Casablanca jako moderan grad koji nema puno tradicionalnih turističkih aktivnosti, već
smo sljedeći dan otišli vlakom za glavni grad – Rabat. Rabat je grad koji mi se najviše
svidio od svih gradova koje sam posjetila tijekom svoje razmjene (a posjetila sam ih
stvarno puno), ima svoju modernu i tradicionalnu stranu te smo proveli cijeli dan
razgledavajući ga. Predvečer sam upoznala sestričnu svojeg CP-ja koja nas je odvela
na plažu gdje sam imala priliku kupati se u Atlantskom oceanu, a nakon toga nas je još
jednom provela gradom navečer kako bi mogla doživjeti njegov night life. Noć u Rabatu
smo proveli u obiteljskoj vikendici mojeg CP-ja. Ovdje imam još jednu priliku istaknuti
gostoprimstvo i ljubaznost Marokanaca koji su bez imalo razmišljanja i oklijevanja primili
nepoznatu osobu u svoje domove, proveli ju svojim gradovima te se potrudili da se
osjeća dobrodošlo gdje god da se nalazila.
Zaključno, mislim da ove dvije stranice teksta nisu dovoljne za opisati cijelo moje
iskustvo u ovoj prekrasnoj državi, zato preporučam svima koji imaju priliku da barem
jednom u životu posjete Maroko kako bi sve ovo mogli iskusiti sami. Izrazito sam
zahvalna na prilici koju sam dobila te sam se potrudila da ju iskoristim maksimalno. Ako
slučajno niste primijetili moje oduševljenje ovom razmjenom, onda vam činjenica da se
vraćam za dva mjeseca kako bih ponovno posjetila sve te ljude govori dovoljno.
